Cijelo jedno desetljeće prošlo je otkako se 2008. financijska kriza iz SAD-a prelila na ostatak svijeta i uzrokovala globalnu recesiju. I dok se većina europskih zemalja relativno brzo oporavila od početnog šoka i vratila u zonu stabilnog ekonomskog rasta, Hrvatskoj je zahvaljujući pogrešnom odgovoru na krizu manifestiranom u ekonomskoj doktrini rezanja potrošnje (tzv. austerity) bilo potrebno znatno duže da zaustavi propadanje gospodarstva i napokon ostvari kakve-takve stope rasta BDP-a. Rezultat je puno desetljeće provedeno u stagnaciji, visokoj nezaposlenosti, niskim plaćama onih koji su imali sreću da zadrže radno mjesto te raširenoj rezignaciji građana općim stanjem u državi.

Sindikati su cijelo to vrijeme, kao odgovorni socijalni partneri, upozoravali na posljedice vođenja takve politike diktirane izvana, iz Europske komisije, Europske centralne banke i MMF-a, čiji je primarni interes u krizi bio osigurati vraćanje kredita vjerovnicima, a posljedice po građane razmatrane su na marginama, ako uopće. Upozoravali smo, nudili smo alternativna rješenja na tragu onoga što su predlagali vodeći svjetski ekonomisti, nobelovci, ali nitko od vladajućih nije nas htio čuti. Iz današnje perspektive je jasno vidljivo koliko smo, nažalost, bili u pravu. Cijenu smo platili svi mi, ali ponajviše cijela jedna generacija mladih ljudi koja je u desetljetnoj stagnaciji praktički ostala uskraćena za mogućnost ostvarenja životnih ciljeva, zarobljena u čekaonici nekih boljih prilika koje nikako da stignu.