Visoki Vladini dužnosnici u zadnje se vrijeme često hvale postignućima u području fiskalne politike, zauzdavanjem deficita državnog proračuna te ostvarivanjem suficita (pojednostavljeno, da se u proračun slijeva više novca nego što se troši), kao i smanjenjem ukupnog javnog duga kao udjela u BDP-u. I dok ti uspjesi na prvu zvuče kao jedna odlična priča (jer ne možemo trošiti više nego što zarađujemo, a dugovi se moraju vraćati, zar ne?), pravi se problemi naziru kad zagrebete ispod površine i shvatite koliko je visoka cijena plaćena za provedbu takve politike.

Stežući remen i smanjujući potrošnju za vrijeme i nakon ekonomske krize, po naputku stranih kreditora, država je propustila ulagati u gospodarstvo i stvarati dodatne poslove koji bi pomogli da se očuvaju radna mjesta u recesiji i brže ostvare pozitivne stope ekonomskog rasta. Smanjenjem plaća u javnom sektoru, država je smanjila potrošnju velikog broja građana koji plaće dobivaju iz državnog proračuna i tako smanjila potražnju za proizvodima i uslugama domaćih tvrtki, što je dodatno produbilo recesiju.

Na kraju, rigidnom politikom zabrane zapošljavanja u državnim i javnim službama te administraciji, država je onemogućila velikom broju mladih ljudi da nakon završetka formalnog obrazovanja ostvare sigurnost redovitih mjesečnih primanja i osamostale se te zasnuju obitelj u Hrvatskoj. Umjesto toga, prepustila ih je nefunkcionalnoj burzi rada, nestalnim oblicima zaposlenja ili volontiranja za one malobrojne koji su imali sreće, dugotrajnoj nezaposlenosti za onu većinu koja se nije snašla. Jedino rješenje za takvu bezizlaznu situaciju mnogima se nametnulo samo od sebe – odlazak izvan granica Lijepe Naše i traženje bolje budućnosti u nekoj drugoj, stranoj državi koja o svojim građanima i radnicima ipak brine nešto više, a javne politike kroji nešto pametnije i dalekosežnije od naših uvaženih političara na vlasti.