Hrvatsko gospodarstvo je od 2015. godine napokon zajahalo na europskom valu gospodarskog rasta, nakon 6 dugih godina recesije. Iako prosječne godišnje stope rasta BDP-a od 2,5 do 3 posto još uvijek nisu dovoljne ni da Hrvatska uhvati korak s usporedivim EU državama, a kamoli da počne nadoknađivati zaostajanje za razvijenom Europom, tri usporedne godine gospodarskog rasta akumulirale su dovoljno dodane vrijednosti da možemo ponovno govoriti o potrebi rasta plaća koje su tijekom kriznih godina doživjele znatnu kontrakciju u odnosu na pretkrizno razdoblje.
Odnosi se to na privatni sektor, koji je zbog nedostatka ponude poslova i neadekvatnih radnih uvjeta doživio najveći egzodus domaće radne snage prema bogatijim europskim destinacijama, ali svakako i na javni, čije plaće su od 2009. do 2015. višekratno smanjivane, razni dodaci na plaću ukinuti, kolektivnim ugovorima zajamčena materijalna prava poput regresa i božićnice uskraćena uz pomoć dvojbenih zakonskih propisa, a neka druga poput naknade za prijevoz na posao ili dnevnica za terenski rad osjetno umanjena.
Međutim, situacija se u međuvremenu znatno promijenila. Privatni sektor je pod pritiskom nedostatka radne snage započeo s korekcijama plaća prema gore u cijelom nizu djelatnosti. Iako smatramo da je to još uvijek skroman rast u odnosu na nama usporediva gospodarstva, a tek se treba ostvariti neki bitniji pomak u pogledu rasta minimalne plaće koja iznosi tek 40 posto prosječne plaće u RH, činjenica je kako je i taj rast plaća u privredi znatno veći od rasta u državnim i javnim službama. Naše plaće za većinu zaposlenika još nisu dostigle razinu na kojoj su bile 2008., prije početka ekonomske krize. Troškovi rada u Hrvatskoj rastu sporije nego u usporedivim državama, a stanje državnog proračuna trenutno je povoljnije nego ikad u posljednjih dvadesetak godina. Stoga smatramo da je nužno povećanje plaća svima u zemlji te da su stvorene pretpostavke za snažniji rast plaća i zaposlenima u javnim službama.